Prica,koja boravi u nama,nije spokojna i mirna.Ona se opire
zaboravu.Trudi se da izadje iz svog sigurnog gnezda i oseti
etericne prostore.Ona nas stalno opominje da je ne posedujemo
sebicno,vec da joj damo slobodu da putuje,da se prikazuje i da se
srece sa drugim ljudima.U njima ona trazi
potvrdu,ushicenost,razumevanje.Ili pak prezir,kritiku,samilost.
Ona je nasa,ali ne pripada samo nama.
Ona je ljudska i kao takva pripada svakom coveku.Mozemo je cuvati
kao tajnu.Ali sta ta tajna znaci za sve ljude oko nas.Ona za njih
ne postoji.A ako postoji samo za nas,sa nama ce i nestati.Uzalud je
njeno postojanje.
Postoji iskonska potreba da se isprica prica.Svako to cini na nacin
kako ume i moze.
U susret jedni drugima stvaramo i radjamo price.Delimo ih
svima.Neki ih pogledaju,neki procitaju,neki se nasmese ili
naljute.Mnogi zamere.Samo po neko se odusevi.Cak se i prepoznaju i
zahvalni su na tome.
Price su u nama.A praznina reci je izmedju nas.Svako od nas je
pomalo poeta ili pisac.I kad kad mu je potrebna srodna dusa da joj
prepusti najintimniju pricu.
Nekada je potreba podeliti deo sebe sa drugima.A ponekad je “merak
popiti kafu medju oblacima”.
Ovo je jutro ,svakako,za jednu pricu.
Комментариев пока нет.
Будь первым - напиши свой комментарий.