када се очи твоје утопе у очи моје
и усне наше у један пољубац споје,
тада понестају речи, јер такве не постоје,
тада и песник престаје да поје...
Slepi putnici u vozu ljubavi, prošvercovani željama. Ne znamo dokle će
nas dovesti taj voz, a dobrovoljno smo ušli, gotovo u poslednjem
trenutku, kroz poslednji zvižduk. Zadihani, srećni
što smo se provukli, za dlaku. Evo nas, jedno naspram drugog, bez prtljaga, slobodni, ne znamo kuda sa rukama, pogledima...
Smenjuju se stanice, nazivi su tako poznati, oklevanje, sumnja, strast,
nemir,očaj, nepoverenje, pripadanje. Razlikuju se jedna od druge po
bojama, zvucima... kreću od grafit sive, sledi crna, pa crvena, modro
plava, ljubičasta i na kraju, nebo plava. Ni na jednoj ne želimo da
sidjemo, to su ipak samo stanice, u prolazu... Kloparaju…
,,...Ljudi se zasigurno u našim životima ne pojavljuju slučajno.Neki su tu da nam ukažu da li smo na pravom ili pogrešnom putu,neki da nas potaknu da pronađemo sebe i slijedimo svoje snove, neki dođu baš kada ih trebamo, i ostanu dugo, vjerojatno cijeli život, a neki su u prolazu i samo prenose poruke Života.Svi oni dolaze i odlaze s razlogom.Ako odlaze iz naših života , vjerojatno su izvršili svoju zadaću.Često puta se nije lako pomiriti sa njihovim odlaskom, pustiti ih i krenuti dalje bez njih, ali svako biće ima slobodu otići ili ostati.Svaki čovjek nam može biti učitelj., čak i…
Treba mi neko da sa mnom živi u kutiji,
neko ko nije niko,
neko ko pali insens,
zatim cisti svakodnevnu pozornicu
(ali ne veruje u rituale),
neko ko udiše vazduh i zatim ga
drži u plucima... u stvari,
Ne treba mi niko
Medutim,
treba mi neko ko srice azbuku...
neko neporušen godinama,
neko izbrušenog stila, koketno bice
sa svilenim maramama,
neko odeven u crno a lagodan
u svojoj koži,
neko ko voli da putuje sam po svetu,
u stvari...
Niko mi ne treba
Treba mi neko ko voli decu
neko ko pravi umetnost,
ali za nju - nema uvek…