Imam
jednog prijatelja. Poznajem ga od prvog razreda. Bio je najbolji dečak u
školi, jer se na svakom odmoru igrao žmurke sa mnom i pratio me je kući
kada me je bilo strah da idem sama. Kasnije mi nije bio više toliko
drag. Prestao je da ide sa mnom kući i igrao je fudbal sa drugim
dečacima tokom odmora. Kada bi me ugledao, okrenuo bi se i pričao sa
svojim prijateljima. Kada sam imala jedanaest godina moji roditelji
su se razveli. Nisam želela da to kažu mojim prijateljicama. Međutim,
moja majka me nije mogla gledati tako tužnu, pa ga je pozvala. Došao je i
ostao celi vikend. Ležali smo na krevetu i gledali TV, plakao je skoro
onoliko koliko sam i ja. Svaki put kada ne bih plakala tokom neke
reklame, dozvolio mi je da pojedem po jednu kuglu sladoleda od čokolade.
Posle toga je opet išao sa mnom svaki dan kući. Godine su prolazile.
Bio je sa mnogim devojkama, s kojima se i rastavio, ali sam ja uvek bila
ona koju je po noći otpratio kući. U trećem razredu srednje škole,
tokom časova matematike, sedela sam kraj njega. Buljila sam u njega i
njegove zelene oči. I u tom trenutku shvatila sam, zašto mi je majka
uvek govorila da su oči ogledalo duše. Tada sam poželela da mi bude
nešto više od druga, iako sam znala da on to ne želi. Sledeće godine
učestvovao je u školskoj pozorišnoj predstavi. Sedela sam u prvom redu i
smeškala mu se, dok je stajao pod svetlima pozornice. Izgledao je
neverovatno lepo i sretno – uzvratio mi je osmeh. U tom trenutku opet
sam poželela da budemo nešto više od prijatelja, ali sam znala da on to
jednostavno ne želi. Nekoliko sedmica nakon toga jedna od mojih
prijateljica postala mu je devojka. Svi su pričali kako su odličan par,
jer je i ona bila isto tako lepa i popularna kao i on. Ali sam ja bila
ona koju je svako veče vozio kući. Tako smo jedno veće ostali malo duže u
autu - pričao mi je kako je to najbolji period u njegovom životu.
Pogledala sam u njegove zelene oči i znala sam da je istina to što
govori. Poželela sam da ja budem ta zbog koje ima najbolje vreme u svom
životu. Želela sam da budemo više od prijatelja, ali sam znala da on to
ne želi. Sledeći dan u školi morali smo pisati sastav na temu „Prva
ljubav“. Znala sam o čemu želim pisati, ali nisam mogla. Kada sam
pogledala svog najboljeg prijatelja kako se smeška mojoj prijateljici,
poželela sam da ja budem ta o kojoj bi pisao u svom sastavu. Imala sam
želju da budemo nešto više od najboljih prijatelja, ali sam naravno
znala da je to nemoguće. Moja prijateljica me je nazvala nekoliko
sedmica posle toga da mi kaže da ju je ostavio. To veće sedeli smo jako
dugo u autu. Pričali smo o našim prijateljima, o školi, muzici... Rekao
mi je da moju prijateljicu nikad nije volio. Poželela sam u tom trenutku
da meni kaže kako me voli. Htela sam da budemo više od najboljih
prijatelja, ali sam znala da on to ne bi želio. Vreme je prolazilo.
Odlučio je da nakon mature ide u Kanadu na godinu dana. Na oproštajnom
slavlju mi je rekao kako sam njegova najbolja drugarica. Pogledala sam u
njegove prelepe zelene oči i poljubila ga u obraz. Htela sam da mi kaže
kako me ustvari voli i da želi da budemo više od najbolji prijatelja,
ali sam znala da on to ne želi. Vreme je prolazilo... Kada se vratio,
rekao mi je kako je u Kanadi upoznao devojku i da se želi ženiti.
Upoznala sam je. Kada me je pitao šta mislim o njoj, odgovorila sam da
mislim da je jako lepa. A on je meni na to uzvratio da je našao ljubav
svog života. Opet sam poželela da budemo više od prijatelja, ali sam
znala da on to ne želi. To veče me je zadnji put vozio kući. Tokom
venčanja sedela sam u prvom redu, a on je ponovo stajao pod svetlom kao u
pozorišnoj predstavi, samo što su to ovaj put bila svetla u crvki.
Izgledao je prelepo i sretno. Nasmejala sam mu se, a on je uzvratio.
Pogledala sam u njegove zelene oči i znala sam da je iskren. U tom
trenutku poželela sam da ja stojim ispred oltara sa njim. Želela sam da
mi bude više od najboljeg druga, ali sam i znala da on to ne želi. Nakon
venčanja moj najbolji drug se preselio sa svojom ženom u Kanadu. A ja
sam ostala... godine su prolazile. Danas opet sedim u crkvi... na
njegovoj sahrani. Saznajem da se već nakon nekoliko godina razveo od
svoje žene. Naša bivša nastavnica drži govor i spominje kako je oduvek
znao divno da piše. Onda počinje da čita jedan deo njegovog sastava,
koji smo pisali, dok smo išli u četvrti razred srednje škole: "Moja prva
ljubav: Nikada nisam pogledao tu djevojku a da nisam imao želju da joj
kažem koliko je volim. Pogledam u njene predivne zelene oči i poželim da
joj budem više od najboljeg druga, ali znam da ona to ne želi."
Stvarno divna priča,ali kao i svaka priča i ova ima kraj....Ali tužan kraj.... :(
pa da,ali stvar je u tome da svi mi(nevezano za pol) imamo taj "problem" jer nam se svidi neka bliska osoba(koja nam je prijatelj) i ne znamo kako da mu/joj kažemo šta osećamo plašeći se negativne reakcije,a ne znamo da li ta osoba oseća nešto prema nama.generalno,to je problem svih nas.
Meni je velika razlika između prve i prave ljubavi
Prve su obično samo slatke zanesenosti u obliku naših želja
A prava,prava je jedna!
*THUMBS UP* *HI*