Daj mi svoju ruku, idemo, izađimo iz ove banalnosti
- istina, možda nikada više nećemo biti djeca
čija se lica iskre od nevine bezbrižnosti
ali još uvijek možemo biti ljudi
posve neobični, i posve drukčiji
još uvijek možemo zaobći pruge i mimoići ceste
još uvijek možemo... još uvijek možemo...
sve što nikada nije moglo niti jedno dijete
daj mi svoju ruku, idemo, ludost je živjeti bez mašte
- hodit ćemo u tišini, lica okrenuta prema suncu
slijedit ćemo samo njegov trag, i nestajati
sve dok ne nestanemo u potpunosti
sve dok ne postanemo isto što i vjetar, oblak i oluja
sve dok ne stignemo s onu stranu svijeta
gdje se vrijeme ne mjeri po otkucaju sata
gdje sve biva besmisleno, što nije satkano
od čiste nesebičnosti, strepnje
i najintimnijih ljudskih vjerovanja
dođi, daj mi svoju ruku, idemo
skinut ćemo ove maske i ostati dostojni sebe
leći ćemo oboje na gluhu i golu zemlju
slušat ćemo kako se razmnožavaju tišine
kako nemoguće stvari postaju moguće
stvorit ćemo neku, sasvim svoju, naciju i vjeru
zastava bit će joj nebo, a himna tvoje nemirne oči
ja ću je pjevati, od jutra do sutra, bez prestanka
nijemo, kao što se pjevaju najsvetije molitve
a plakat ćemo zajedno
daj mi svoju ruku, idemo, izađimo iz ovog jezika
ostavimo riječi, neka rastu same, mimo nas
umjesto njih progovoit će naši isprepleteni prsti
po toplini dlanova prepoznat ćemo
intenzivnije, i bolje nego li po mahovini
kako se dan pretvara u noć, i noć u dan
sve što trebmo znati saznat ćemo
u pulsiranju vlastite nam krvi...
Nuk ka ende komente.
Lini komentin tuaj, filloni diskutimin!