Kao žena ne mogu govoriti o ženama sve što želim, a da ne pomislite da sam subjektivna.
Kao žena, ne mogu vam reći da ne mogu zamisliti svijet bez žena, jer biste mogli pomisliti da sam patetična.
Mogu reći da mislim da je jedan dan godišnje premalo da nama ženama istinski bude posvećen.
Jer, mi posvećujemo sve svoje dane, sve svoje minute drugima;
djeci, partnerima, roditeljima, prijateljima.
... Ne činimo to, jer mislimo da smo svetice, mi jednostavno ne znamo drukčije.
Sreća naših najmilijih je naša sreća, njihove suze i tuge, su naša tuga.
Naše brige su uvijek veće od briga naših najmilijh, jer mi uvijek vidimo i one opasnosti koje oni ne vide.
Mi smo instinktivna bića, koja zaštitinički reaguju kad su najmiliji ugroženi.
Ne očekujemo zato danas ordenje, plakete i slično.
Očekujemo osmijeh, cvijet, zagrljaj.
Toplinu u oku u kojem ćemo vidjeti iskrenu zahvalnost za sve što pružamo.
Ništa više...