Znam: neću se nikad vratiti.
Ne znam ni gde bih,
ne znam ni kuda.
|
Daleko nadamnom, obasjan nečim,
srebrom oivičen oblak krivuda.
|
Jedna je stvar na kratko svratiti;
usniti odjek poznatih reči;
upiti šapat večeri blage
što se prosipa duž aleja;
|
na tren baciti pogled da luta
kroz neke osobe znane i drage,
pa onda dalje duž prašnog puta,
dalje, duž pruge,
dunavskog keja…
|
Zaleđen pogled vraća mi svu
surovost jave…
|
Jesam li kleta?
Još ne znam da l’ mi je kuća tu,
il’ ovde negde, preko p’o sveta…
|
Svaki dan ponešto novo sine
a ja mrem hiljadu malih smrti.
Ustajem, padam,
kopam visine
od kojih mi se u glavi vrti.
|
Kad hoćeš da te obmane varka
sedneš na vrtešku dva tri kruga;
ipak, ne živi se sred luna parka.
Živeti život –
to je stvar druga.
|
Nošena vetrom, od snova sva sam.
Pitam se, ko sam?
Pitam se, šta sam?
|
Pitam se, ko li je izrek’o reči –
ko je to slagao da vreme leči?
|
Prosuta nada u beskraj briše,
izmiče, beži,
a nema nove…
U uglu oka dosadne kiše.
Imam još samo nezgasle snove…
|
Znam: neću se nikad vratiti.
Nemam ni gde,
nemam ni kuda.
|
Ipak, magličast san me zove,
opija, mami me kojekuda…
|
U meni drema čežnjivom ćutnjom
osmeh beogradskog aprila,
pogled ukraden
neveštom slutnjom
uz žamor turskih karanfila.
|
I niko ne zna niti će znati
ona bulevarska jutra rana
čije još tajne,
tužne i sjajne,
čuvaju krošnje nekih platana.
|
U dahu osećam miris prašine
dok letnje sunce ulicom peče;
san se kotrlja niz vrele šine
u neko daleko,
setno veče,
u ruku što topao osmeh pruža
kroz neke male,
sitne radosti.
|
Miris dunja
i miris ruža…
Jeli to san il’ senka mladosti?
|
Misao mi se Dunavom plavi.
Sunčevo crveno zlato se prosu.
Maslačci plešu u modroj travi
dok duge senke rađaju rosu.
|
Začujem cvrčke, ugledam svica –
da, to noć već navlači halje…
|
Pozdravljam ulice, poznata lica.
Nešto u meni
tera me dalje…
|
Zenicom milujem obrise grada.
Sivilo sluti jesen sve više…
|
Otvaram kapke ali ni tada
ne dam da jesen,
ne dam da zima,
ne dam da vetrovi,
ne dam da kiše
ubiju sve to što još imam.
|
Nošena vetrom, od snova sva sam.
Pitam se, ko sam?
Pitam se, šta sam?
|
Snovi su snovi, to znam, samo,
i snovi imaju lice i boje…
I tačno je: ja nemam ništa tamo
al’ opet, nekako, sve je to moje.
|
Nadamnom posrebren oblak vrluda.
Lomim u sebi:
da li ga pratiti?
|
Ne znam ni gde bih,
ne znam ni kuda.
Znam samo: neću se nikad vratit.
|
Dragana Konstantinović |
*OK* *OK* :-{} *THUMBS UP* *THUMBS UP* *ROSE*
:-{} *BYE*
"Snovi su snovi, to znam, samo,
i snovi imaju lice i boje…
I tačno je: ja nemam ništa tamo
al’ opet, nekako, sve je to moje"...
*OK* *ROSE* *KISSING* *THUMBS UP* *KISSING* *BYE*
Pogodilo i tebe,znam,i razumem...ljubim te! :-{}
http://www.youtube.com/watch?v=LoK-0E4Q8-4
Hvala na citanju i spotu! *BYE*