Ti živiš u mojoj glavi

i ja to znam

pamtim čak i trenutak

kad si prestala biti ženom

i postala mi sudbinom

nehajno, prošla si kroz moje jutro

lepršava, krhka, divlja i sretna,

s osmjehom zaraznim ko kuga

prošla si,

kao što vjetrovi dolaze

i prolaze,

pa opet se vraćaju

neznajući

ni kako se zovu

ni zašto se viju

ni kamo idu

a ja sam stajao

kao što i sada stojim

nijemo

i ukipljeno

gledajući te kako rasteš

i kako si sve veća:

veća od ulice kojom si hodala

veća od luke koja te zagrlila

veća od mora koje je šumom

vraćalo jeku tvoga božanstvenog glasa

veća od neba koje se čitavo klanjalo

i tebi

i tvojoj sjeni

- veća od svega

što je ikada bilo

i što će ikada biti

ti živiš u mojoj glavi

i ja to znam

pojaviš se kao sjena

lepršava, krhka, divlja i sretna,

kao što nikada nije, niti će ikada biti

ijedna druga žena

i rasteš

sve dok ne narasteš veća od svega

što je živo u mojoj glavi

i kad si tiha poput ljetnog maestrala

i kad si divlja, i hladna kao bura

i kad si luda, i toplija od juga

- uvijek je to ista ruža

ona, što prolazi kroz neko moje

davno odlepršalo jutro

s osmjehom zaraznim ko kuga

divlja i sretna, što ruke pruža

od ničeg da stvori neki oblik

od besmisla da načini neki smisao

a ja stojim - stojim isto onako

kao što sam stajao ukipljeno

onog davnog odlepršalog jutra

- jutra svečanijeg od svakog jutra! -

stojim i danas, kao što ću stajati

i kad prođe trista milijuna godina

ti živiš u mojoj glavi

i ja to znam

kao što znam

- ako me ikada itko bude tražio? -

pronaći će me jednoga jutra

u tisuću zrnaca okamenjene svijetlosti

u sjeni tvoje sjene, u užarenom pepelu

poput kakvog razmrvljenog

drevnog morskog boga,

poput pijeska

bit će me posvuda,

gdje onog jutra

gazila je tvoja noga

Vinko Kalinić

Like! 1