''Bojim se da trepnem. Bojim se da se u trenu kad se moj pogled ugasi, umesto tebe ne stvori neka zmija, pacov, ili drugi čovek...
Oduvek znam da postoje.
Kao da mi je neko prepisao takve snove.
Uveče pogledam neki film, ne udubljujući se jer me jedino zanima da zaspim.
U neko doba, probudi me neki šum, nemam pojma kakav. Znam samo da me probudi.
Na TV-u lično on govori pola sata na svakom kanalu. Nemam pojma o čemu priča. Posmatarm samo velike usne kako se pokreću kao kad riba ostane bez vazduha. Tako nekako. I ništa ne čujem, jer sam fascinirana bordo usnama, koje samo što nisu eksplodirale. I uvek se nekako pripremim unapred da se zaštitim od moguće situacije.…
Dodala sam keramičku posudu u rernu.
Pukim slučajem i sasvim nesvesno, otkrili ste time suštinu stvari.
Umorna od lutanja, ona poslednjom snagom zakuca, ali niko ne odgovara. Ona pokušava ponovo, jer veruje u nadu. Posle tišine, zgrči se i ćuti pred vratima. Nailaze hladni vetrovi. Stoga se pripije uz svetlost kao udaljeni brodolomnik. Ali kada prekorači granicu i plašt noći dotakne joj telo, ona zatvara kapke i tone.
Ne veruje svojim očima u kristale jutra.
Ni u vreme.
(David Albahari, Obične priče)
Uneću novine u tvoj život.
Danas mi se desilo nešto skroz neobično. Možda ne baš toliko za vas, koliko je bilo za mene.